Gospodin Ivan prvi put je ušao u naš knjigovodstveni ured
davne 2013. godine. Tada je imao mali obrt za vodoinstalacije, tek tri zaposlenika i hrpu papira u kartonskoj kutiji. Sjeo je za stol kod naše glavne Računovotkinje i rekao:
“Prijatelji su mi rekli da ste pošteni i da ne kasnite s rokovima. Ja sam mali, ali želim da mi netko vodi knjige kako treba”.
Tada smo mu prvi put preuzeli dokumentaciju
napravile prvi PDV, plaće i kasnije godišnji završni obračun. Ivan je svakog mjeseca donosio fascikle, katkad mokre od kiše, katkad pune masnih otisaka prstiju od gradilišta. Uvijek je dolazio osobno.
Prošle su godine
Ivanov obrt je rastao. Od tri zaposlenika došao je do petnaest, od obrta došao je do firme. Kupio je veći prostor, nabavio kamione, a kasnije je i dva sina uveo u posao. Kroz sve to vrijeme, kroz krize, kroz promjene zakona, kroz digitalizaciju i eRačune, Ivan nikad nije otišao drugdje. Nikad nije ni pomislio na to.
Svake godine u siječnju dolazio bi s kutijom kolača i poklona i našoj bi Šefici govorio
“Evo, najdraža moja Računovotkinjo, najdraži moj Osmijeh, opet smo preživjeli godinu. Hvala što ste mi čuvali leđa.“ I uvijek bi imao poklon za svaku od nas.
Prošli tjedan je došao ponovno
Sada ima 68 godina. Kosa sijeda, ruke pune žuljeva, a osmijeh miran i zadovoljan. Stavio je na stol posljednji fascikl i kutiju punu poklona i tiho rekao:
“Najdraži Osmijehe moj (tako je uvijek zvao našu Šeficu) došao sam ti javiti da idem u mirovinu za dva mjeseca. Sinovi preuzimaju firmu, a ja ću napokon malo uživati. Želim ti zahvaliti od srca. Znaš, kad sam počinjao, mislio sam da je knjigovodstvo samo nužno zlo. A vi ste mi kroz sve ove godine bili više od knjigovođa. Bili ste mi oslonac. Nikad me niste ostavili na cjedilu, nikad niste zakasnili, nikad niste dizali cijene preko noći. Zbog vas sam mogao mirno spavati znajući da su porezi plaćeni, da je sve čisto i uredno. I sad, kad idem u mirovinu, mogu reći da imam čistu savjest i solidnu ušteđevinu.“
Zatim je dodao tiho:
“Najbolja odluka u mom poslovnom životu bila je što sam ostao kod vas. Jer nema jače reklame od mene, klijenta koji ostaje godinama.“
Svi smo imali knedlu u grlu
ali naša Šefica je smogla snage, izvukla je onaj Osmijeh koji je on toliko volio i tiho mu odgovorila: “Ivane, vi ste nama bili jednako važni. Od malog obrta do firme koju danas vode vaši sinovi, rasli smo zajedno. Hvala što ste nam vjerovali sve ove godine.“
I sad vi recite da knjigovodstvo nije život, nisu emocije, da je knjigovodstvo “samo papiri”. Ma možeš misliti!
“Najvrednija imovina koju imate kao kompanija je kako vas vaši kupci prepoznaju.“ (Brian Tracy)
BILIĆBlog, Stručnost, Serijal, Savjet, Inspiracija, Knjigovodstvo, Reklama