Fiskalizacija 2.0 nije nastala iz loše namjere
Ideja je jasna i čak dobra: eRačuni, bolja kontrola, manje sive zone i manje papira koji se premeće iz ladice u ladicu. To je smjer u kojem ide cijela Europa i bilo bi čudno da Hrvatska u tome ne sudjeluje. A zašto baš mora biti prva, to je već drugo pitanje.
Problem je što se taj sustav danas u praksi ne ponaša kao infrastruktura, nego kao eksperiment koji se istovremeno koristi za stvarno poslovanje.
U stvarnom svijetu račun nije teorijski dokument.
Račun je osnova za naplatu, za PDV, za robu koja je već otišla iz skladišta, za plaću koja čeka da se isplati. Kada status eRačuna kasni, kada FiskAplikacija ne pokazuje isto pošiljatelju i primatelju, kada se poslovni prostor ne može spremiti jer gumb ne reagira, tada ne zapinje „IT projekt“.
Tada zapinje cijeli poslovni lanac.
To ne blokira samo sustav.
To blokira naplatu, PDV, knjigovodstvo i na kraju cash-flow.
U praksi to znači da računi koji su izdani možda neće biti zaprimljeni na vrijeme, PDV se ne može pouzdano zatvoriti, a poslovanje ulazi u stanje čekanja dok se statusi u sustavu ne usklade.
Ovo pišemo deseti dan nakon uvođenja Fiskalizacije 2.0, dok sustav već upravlja stvarnim računima, stvarnim PDV-om i stvarnim novcem. I tu dolazimo do ključne razlike između onoga što piše u službenim porukama i onoga što se događa u stvarnosti.
„Sustav radi stabilno“ i druge paralelne stvarnosti
Kada Porezna kaže da sustav „radi stabilno i u skladu s tehničkim specifikacijama“, ona zapravo poručuje da za sustav ne postoje problemi koji bi mijenjali pravila igre, iako se u stvarnom radu vide drugačije stvari.
U stvarnosti to znači da poduzetnici, programeri i knjigovođe ispadaju nekompetentni u očima sustava, dok se u pozadini rješavaju asinkrono učitavanje podataka, session problemi i nedovršena integracija novog sučelja s postojećim backendom.
Jer kada gledate kako vam račun visi u nekom međustatusu, kako računi stoje sa statusom ‘odstupanje’ uz nelogične greške, a netko vam kaže da je sve stabilno, osjećaj je kao da vam netko objašnjava da je cesta savršena dok vi stojite u rupi do koljena.
Ne treba sustav biti savršen. Treba biti iskren.
Drugim riječima, sustav se još uvijek peglа, ali se to ne kaže naglas. A tu je napravljena najveća komunikacijska greška. Jer digitalni sustavi se smiju peglati. Ne smiju se glumiti savršenima dok ljudi gledaju kako zapinju.
Što bi se promijenilo da je poruka bila iskrena i što bi se promijenilo da ubuduće bude iskrena
Zamislimo da je Porezna umjesto birokratske rečenice poslala (ili da pošalje) poruku koja kaže:
„Svjesni smo nestabilnosti Fiskalizacije 2.0, aktivno ih rješavamo i u prijelaznom razdoblju nećemo kažnjavati korisnike zbog problema koji proizlaze iz sustava.“
Odjednom bi se promijenilo puno toga.
Poduzetnici ne bi poslovali pod stalnom prijetnjom kazne zbog tuđeg servera.
Programeri i knjigovođe ne bi u grču morale gasiti požare tuđih bugova.
Nestao bi rovovski mentalitet i pojavio bi se prostor za suradnju.
Povjerenje bi počelo rasti.
To nije slabost države. To je zrelost.
Fiskalizacija 2.0 može uspjeti, ali ne na silu
Ovaj sustav će dugoročno funkcionirati samo ako se prestane voditi kao projekt „mi protiv njih“.
Država bez poduzetnika ne postoji. Porezni sustav bez stvarnih računa je samo Excel bez podataka.
Ako Fiskalizacija 2.0 želi biti temelj digitalne ekonomije, onda mora priznati realnost: da prijelazno razdoblje postoji, da bugovi postoje i da ljudi koji danas izdaju i zaprimaju račune nisu beta-testeri po vlastitoj kaznenoj odgovornosti.
Zato prava poruka ne bi smjela biti: „Sve radi, nema odgode.“
Nego: „Peglamo. Vidimo probleme. I idemo to zajedno dovesti u red.“
To je razlika između sustava kojem se vjeruje
i sustava koji se samo trpi dok se ne pokvari sljedeći put.
BILIĆBlog, Stručnost, Serijal, Savjet, Inspiracija, Knjigovodstvo, Fiskalizacija2.0